Na jednom našem srednje - dalmatinskom otoku zabilježena je divna izreka: "Tko živi kraj mora - bliže je Bogu!" To se, naravno, odnosi na cjelokupno stanovništvo hrvatskog Jadrana, na vrijedne ruke naših primoraca, pomoraca i ribara, koji žive od mora i za ovo naše "najlipše more na svitu". Ali to sinje more, koje velikodušno daje nerijetko i nemilosrdno uzima. Naime, daleko na uzavreloj pučini mornar se nada i snuje, a Bog odlučuje. Zato se, primjerice, na engleskom jeziku, najpomorskijem na svijetu, kadikad neprebrodiva "viša sila" utješno naziva "Božjim činom" (Act of God).
U skladu s time katolička crkva je od davnina kroz razne bratovštine razvijala duh milosrđa i solidarnosti među pomorcima, pa je stoga i njihov zaštitnik upravo sveti Nikola. Mnoštvo zavjetnih crkvica s njegovim likom niknulo je s vremenom po svim našim primorskim mjestima. Osim toga, svake godine, 6. prosinca, na blagdan svetog Nikole upućujemo srdačne čestitke onima na brodovima, te njihovim obiteljima kod kuće. Također i vrijednim lučkim radnicima "obalcima", škveranima, svjetioničarima i svim ostalim vrijednim djelatnicima u pomorskom gospodarstvu i državnoj upravi, želeći im sve najbolje za Dan pomoraca.
Sveti Nikola drži se zaštitnikom svih mornara, iako je u rano doba kršćanstva to prije njega bio sveti Petar, kojega su štovali i ribari. Jednu od najljepših školjaka na Sredozemlju pobožni Talijani, te Francuzi i Španjolci, kao i naši ribari na Jadranu od milja zovu uho svetog Petra. Njegov nebeski "sljednik", sveti Nikola, prikazan je na starim zavjetnim slikama sa sidrom u jednoj ruci i sa svijećom u drugoj, te s obrisima jedrenjaka u pozadini.
Priča se da je jednom davno još kao mladi biskup u Smirni krenuo na prekomorsko hodočašće u Svetu zemlju. Na tom tegobnom putovanju njegov posustali brod zapao je u nezapamćeno nevrijeme. Poigravalo se njime kao s orahovom ljuskom na uskovitlanoj pučini, pokušavajući ga svojim (mračnim) silama povući na morsko dno. Ali nadahnuti mladi biskup, posve pribran, smjernim je molitvama naložio orkanskim valovima da se utišaju. Tako je i bilo: surim ozračjem istočnog Sredozemlja odjednom je prevladala potpuna utiha, ali ne zadugo, zbog čega su bezbroj puta dosad gorko ispaštali ostali manje uzoriti pomorci i poneki daskaš.
Međutim, o skrušenom životu svetog Nikole u njegovom osobnom dossieru nema dovoljno podataka. Od IV stoljeća štuju ga rimokatolička i pravoslavna crkva. Tako se njegovo sveto ime često spominje u najboljem svjetlu, pa mu se pripisuju i razna dobročinstva i nebesko milosrđe. Stara legenda kaže, kako je u jednom malom mistu u općenito Maloj Aziji nekom težaku siromašku pomogao pribaviti miraz za njegove tri lijepe kćeri, spasivši ih da ne krenu stranputicom u prvoj polumračnoj luci. Iz te nježne priče razvio se, po svoj prilici, lijep običaj darivanja uz blagdan svetog Nikole (ali i svete Lucije), koji se u Hrvata održao do naših kriznih dana.
Većini pomoraca strah od pučine usađen je još u kolijevci uz prastare priče o mornaru, koji se jednog dana otisnuo na more s kojega se više nije vratio. To je strah poput onoga, koji pastir osjeća od vuka, a gorštak od šumskog požara ili odrona kamenja. Uostalom, jedna od najstarijih mornarskih izreka glasi: "Tko se ne zna moliti - neka se otisne na more!" (Qui nescit orare - pergat mare). Pobožniji mornari nekoć su nosili lančić oko vrata s tri sićušna zlatna znamenja - križem, sidrom i srcem - što je predstavljalo vjeru, ufanje i ljubav (opipljiv citat iz poslanice svetog Pavla Korinćanima).
Međutim, kad ni najskrušenije molitve nisu bile dostatne za sretan sihod kakvog pomorskog pothvata, posada posustalog broda još bi se zavjetovala da će učiniti neko dobro djelo, čim ponovno uspije zakoračiti na spasonosno kopno. Gotovo u svakom primorskom mjestu u pojedinim crkvama nalazimo stara slikarska platna, zavjetne slike (ex voto), te vrijednemodele brodova na jedra, koje su pojedini znani i neznani pomorci poklanjali svojem nebeskom zaštitniku svetom Nikoli Putniku, od milja zvanom svetom Mikuli.
Iako se općenito misli da su mornari razuzdana čeljad, spremna u svakoj prilici i neprilici prizvati "u pomoć" ponekog sveca u svoje loše društvo, ipak su igrajući briškulu svetog Nikolu najmanje spominjali. Slavili su ga manje-više samozatajno u potpalublju jedrenjaka uz nešto obilniju brodsku spizu i vrč rujna otočkog vina, koji je neprestano kružio naokolo, nakon čega su i u najljućem fortunalu po zaljuljanoj palubi s lakoćom išli pravo.Možda je baš u kojoj takvoj poškropljenoj prilici netko mudro zaključio: đavo je izmislio jedro, a sveti Mikula timun!
Blagdan svetog Nikole postao je i Dan općine Komiža na otoku Visu. Slavi se na poseban način tradicionalnom crkvenom povorkom. Istodobno treba spaliti koju staru ribarsku brodicu, koja je inače svoj vijek na moru časno odradila, pa je u Lučkoj kapetaniji nije više moguće registrirati.
Noć prije toga trošna gajeta odvlači se daleko od mora na vrh brda na kojemu je drevna mjesna crkva-tvrđa posvećena svetom Nikoli.Dok razbuktale vatrene baklje ližu trošna rebra i madire žrtvovanog ribarskog broda, veličanstvenim otočkim ozračjem odzvanjaju posvećena zvona u čast vječnog lika i djela svetoga Nikole, kojega pobožni mještani nose naokolo u vijugavoj crkvenoj procesiji.
Taj drevni obred spaljivanja ribarske brodice zacijelo potječe još iz predkršćanskih vremena, kad je u raznim mitovima o našem moru i ostalim vodama posebno počasno mjesto imao prastari bog Vodnjan. O njegovoj nazočnosti u našim krajevima još uvijek svjedoče nazivi brojnih primorskih mjesta kao što je Vodnjan u Istri ili Vodice nedaleko od Šibenika.
Međutim, naši pomorci su se u svojem višestoljetnom katolištvu rado priklonili i Blaženoj Djevici Mariji, koja je također zauzimala vrlo važno mjesto među njihovim nebeskim zaštitnicima.Najpoznatija morska svetišta Gospe od Pojišana u Splitu i Gospe Trsatske u Rijeci, inače stare preko sedam stoljeća, nezaobilazan su ulog hrvatske duhovne i pomorske baštine u našu bogatu kulturu mora.
Izvor: Kap. Bruno Profaca