Britanski
admiral Horatio Nelson je 1801. u jednom pismu britanskom Admiralitetu izjavio: "Zar
da poštujem ove naše gusare iako sam duboko uvjeren da oni, uz nekoliko
časnih iznimaka, nanose sramotu svojoj zemlji? Mislim da bi poslije
ovog rata njihovo postojanje trebalo onemogućiti pod svaku cijenu, jer
oni su u svim djelovima svijeta počinili tako strašna razbojništva da
je istinski sramotna zemlja koja ih podnosi".
|
Gusari u Američkoj povijesti |
Tijekom američkog rata za nezavisnost američki pobunjenici su se koristili gusarenjem protiv Britanaca. Poznato je i da je George Washington
bio vlasnik jednog gusarskog broda. Tijekom rata Amerikanci su gusareći
zarobili ili uništili 600/700 britanskih brodova.
Za američke gusare je
jedini problem bio što Britanci američke pobunjenike nisu smatrali
ratujućom stranom nego odmetnicima i u slučaju zarobljavanja bili bi
obješeni poput pirata. U tom ratu najviše se kao gusar proslavio John Paul Jones,
Škot koji se borio na strani Amerikanaca i gusario protiv Britanaca.
Tijekom američko-britanskog rata 1812.-1814. na američkoj strani se
istakao gusar Jean Lafitte kada je pripomogao obrani New Orleansa od daleko nadmoćnijih britanskih snaga. Tijekom američkog građanskog rata obje strane, Unija (Sjever) i Konfederacija (Jug) su koristili gusare protiv suprotne strane.
Pirati (grč. πειρατής, pirat) su pljačkaši koji vrše razbojstva na moru, ponekad i na obali. Piratstvo (eng. piracy) je nastalo još u antičkim vremenima ali najviše se raširilo tijekom 17. stoljeća na Karibima iliti
Novom svijetu. Danas pirati najviše djeluju na Tihom i Indijskom oceanu i veliki su problem za međunarodnu trgovinu.
| Antički i srednjovjekovni pirati |
Antičko doba je obilovalo piratima koji su svojim brzim galijama terorizirali sve obale Sredozemnog mora. Još od vremena drevnih Egipćana oni su pljačkali trgovačke brodove. Grci, Egipćani, Kartažani i Rimljani nisu bili u stanju osigurati prisutnost jakih flota na moru i piratske zajednice su postojale na mnogim otocima. Jednom prilikom je i Julije Cezar zarobljen od pirata i zadržan radi otkupa. Tek kada je rimski general Pompej Veliki 67. godine prije Krista sa stotinama brodova proveo veliko anti-piratsko čišćenje, Sredozemlje je bilo sigurnije za trgovinu.
Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva kao pirati najviše su se isticali Vikinzi, pomorski narod sa sjevera Europe. Oni su svojim brzim brodovima tipa drakkar doplovili do Britanije, Rusije, Italije, Afrike i Amerike, pljačkajući sve na svom putu nekoliko stoljeća. No kasnije su se s vremenom okrenuli trgovini.
U drugoj polovici srednjeg vijeka morima sjeverne Europe počinju ploviti pirati svih nacija i pljačkati trgovačke brodove i gradove. Nerijetko su to činili s ovlaštenjem pojedinih vladara i time se rađa gusarstvo (eng. privateering), pljačkanje na moru ovlašteno zakonom i smatrano dijelom regularnog ratovanja. 1392. godine njemački pirati osvajaju grad Bergen što dovodi do toga da trgovci i zemlje ojačavaju svoje brodove i stvaraju trgovačke i političke saveze poput Hanze što će na kraju dovesti do gušenja sjevernoeuropskog piratstva.
|
Pirati Sredozemlja u 15. i 16. stoljeću |
Korsari
Korsarima (eng. corsairs) se u početku nazivalo sve pirate i gusare koji su djelovali na Sredozemlju tijekom 15. i 16. stoljeća, podjednako kršćane i muslimane
ali taj naziv kasnije počinje označavati samo francuske gusare. Za
muslimanske korsare iz sjeverne Afrike se počinje koristiti naziv
Berberski pirati.
Berberski pirati/korsari su bili stanovnici sjevernoafričkih muslimanskih područja (Berberska obala) koji su pod zaštitom Otomanskog carstva
pljačkali krščanske brodove na Sredozemlju. Vodeći vjerski rat smatrali
su se gusarima, ali za Europske države oni su bili obični pirati.
Koristili su brze galije i svojim brojnim posadama lako savladavali
protivničke brodove. Zarobljenike su prodavali u roblje ili ih
ucjenjivali radi otkupa.
Na vrhuncu moći su bili tijekom 16. stoljeća,
a početkom 17. njihova snaga počinje opadati da bi do 1650. gotovo potpuno nestali. Njihov najpoznatiji vođa je bio Hajreddin Barbarossa koji je imenovan admiralom u ratnoj mornarici Otomanskog carstva. Najveća utočišta su im bili Tripoli, Alžir i Tunis.
Zanimljivo je da je među njima ponekad bilo i bivših krščanskih gusara
koji su završetkom ratova i ostavši bez posla, prelazili u redove
sjevernoafričkih korsara i napadali brodove svojih bivših zaštitnika.
| Piratstvo na Karibima - "Bukanirsko doba" |
Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492. najveće pomorske sile toga vremena Španjolska i Portugal krenule su stvarati kolonije u Srednjoj i Južnoj Americi (iliti Zapadnoj Indiji, kako ju je Kolumbo nazvao). Najviše kolonija je osnovala Španjolska dok se Portugal više orjentirao na trgovinu s Indijom i dalekim Istokom. Ipak, Portugal
je osnovao nekoliko važnih i bogatih kolonija u Južnoj Americi te u
dogovoru sa Španjolskom prisvojio istočni dio Južne Amerike dok je
Španjolska prisvojila zapadni.
Porobivši srednjoameričke domorodačke
narode Inka, Maya i Asteca, Španjolci su stekli kontrolu nad brojnim rudnicima plemenitih metala
koje su počeli dovoziti u Španjolsku. Zbog velikog rasta španjolskog
bogatstva i druge europske države poćinju osnivati kolonije u Karibima radi iskorištavanja prirodnih bogatstava Novog svijeta.
Krajem 16. i početkom 17. stoljeća diljem Kariba nastaju kolonije Engleske, Francuske i Nizozemske a krajem 17. stoljeća i Danske. No u usporedbi sa španjolskim kolonijama sve druge su bile malobrojne i slabo razvijene.
Suparništvo među kolonijama i želja za trgovačkom premoći dovodili
su do čestih ratova. Veliko klasično doba piratstva trajalo je od 1560. do 1720.
godine. Tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća grupa odmetnika i
izbjeglica gotovo svih europskih nacija (većinom Francuza) naselila se
na otoku Hispanioli.
Nazivali su se bukaniri (eng. "
buccaneers")
i prvotno su bili lovci na divlje životinje. No željni brze zarade
otiskivali su se na more i napadali španjolske brodove s blagom
okrenuvši se otvorenom piratstvu. Tako su bukaniri, iako zadržavši
staro ime, postali pirati, a najuspješniji su bili u razdoblju od 1640. do 1680.
Dva najpoznatija bukanirska sjedišta su bila otok
Tortuga nakon 1640. i grad
Port Royal na otoku Jamajka nakon 1655.
Bukanirsko doba je potrajalo do 1680. kada su im francuske i engleske
vlasti počele uskračivati potporu. Posljednjom velikom akcijom bukanira
smatra se pljačka Cartagene u Kolumbiji 1689. kada je 6500 bukanira i francuskih vojnika osvojilo bogati španjolski grad.
Tortuga
Tortuga (španjolski Kornjača) je otok smješten uz sjevernu obalu otoka Hispaniola. Tijekom 17. stoljeća bio je čuven kao piratsko utočište. Danas potpada pod Republiku Haiti.
1625. engleski i francuski kolonisti odbjegli iz vjerskim ratovima zahvaćene Europe naselili su se na Tortugi i bavili se poljoprivredom. 1629. Španjolci
su napali Tortugu pobivši gotovo sve stanovnike da bi ga odmah zatim
napustili. Preživjeli stanovnici željni osvete udružili su se sa
bukanirima s Hispaniole i započeli s napadima na španjolske brodove.
1633. Francuzi su pokušali na Tortugi organizirati trgovinu crnim robljem dovedenim iz Afrike ali ona nije zaživjela i 1635. se potpuno ugasila. Iste godine Španjolci
su ponovno osvojili Tortugu da bi ju opet napustili jer je otok bio
premalen da bi za njih imao stratešku važnost. Engleski i francuski
pirati su tada ponovno naselili otok a uskoro su im se pridružili i
nizozemski. Španjolci
su zbog toga 1638. ponovno napali Tortugu ali ovoga puta su bili
poraženi.
Od 1640. pirati i bukaniri s Tortuge su se počeli međusobno
nazivati
Bratstvo Obale (engleski
Brethren of the Coast). Zbog neprestanih piratskih napada na njihove brodove Španjolci
su 1654. ponovno napali Tortugu i osvojili ju ali pirati i bukaniri su
se vratili već slijedeće godine i nastavili sa pljačkanjem diljem Novog
svijeta.
1660. iz Francuske je na Tortugu stigao guverner koji je
preuzeo vlast na otoku i počeo uvoditi red. Deset godina kasnije
vrijeme bukanira je počelo prolaziti a Tortuga se pod francuskom vlašću
počinje okretati zakonu. Pirati s Tortuge prelaze u francusku službu
postavši gusari ili, u većem broju slučajeva, napuštaju otok i premještaju se u Port Royal ili na Bahame. Do 1685. vrijeme bukanira je završilo. Samo piratstvo je na Tortugi zakonom zabranjeno 1713.
Port Royal
Port Royal (engleski
Kraljevska luka) je bio centar trgovačke aktivnosti na otoku Jamajka sve do potresa 7. lipnja 1692. koji je uzrokovao da dvije trećine grada potone u Karipsko more. Bio je popularno mjesto za pirate koji su ondje trošili svoja bogatstva stečena na moru.
Nakon što su Englezi 1655. preoteli Španjolcima otok Jamajku
nisu imali dovoljno vojnih snaga da obrane otok u slučaju španjolskog
ili francuskog napada. Zbog toga je 1659. guverner Jamajke pozvao
bukanire sa Tortuge da se nasele na otoku i brane ga u slučaju potrebe.
Rezultat je bio nastanak grada na južnoj obali Jamajke, Port Royala.
Bukaniri i pirati su osnovali Port Royal iz više razloga. Nalazio se u
blizini puteva španjolskih trgovačkih brodova pa je bio savršena baza
za brze napade. Luka je bila prostrana i dovoljno velika za smještaj
velikog broja brodova te njihovo popravljanje i opskrbljivanje. Port
Royal je bio početna točka za mnoge piratske i gusarske napade na
španjolske brodove i naselja u Novom svijetu. Iz Port Royala, engleski
gusar Henry Morgan je napao Panamu, Portobello i Maracaibo. John Davis, Roche Brasiliano, Edward Mansfield i ostali čuveni pirati su se naselili u Port Royalu.
1660. Port Royal je bio poznat kao "
Sodoma Novog svijeta" gdje većinu stanovništva čine "
pirati, koljači i prostitutke". Zahvaljujući bogatstvu koje su pirati otimali Španjolcima
Port Royal je izrastao u jedan od najvećih gradova Novog svijeta i bio
je ekonomski najvažnija engleska kolonija. Svega nekoliko godina nakon
nastanka Port Royala, tadašnji glavni grad Jamajke, Spanish Town
mu je morao prepustiti svoju funkciju.
Na vrhuncu popularnosti grad je
imao po jednu krčmu na svakih deset kuća. Tijekom dvadesetogodišnjeg
razdoblja koje je završilo 1692. u Port Royalu je živjelo 6500 ljudi. U
gradu su se počeli naseljavati kovači, plemići, trgovci i zanatlije
koji su živjeli u dvije stotine izgrađenih zgrada. 1687. Port Royal je
posjetilo 213 brodova a gradsko bogatstvo se povećavalo iz dana u dan.
Nakon što je Henry Morgan
1674. postao zamjenik guvernera Jamajke, Port Royal se nekoliko godina
kasnije poćeo mijenjati. Pirati više nisu bili potrebni za obranu grada
i otoka. Trgovina robljem postizala je sve veću važnost. Ugledni
građani Port Royala su izjavili da je dobar glas grada narušen. 1687. Jamajka
je donijela anti-piratske zakone. Umjesto da bude sigurno mjesto za
pirate, Port Royal je postao mjesto njihovih smaknuća. Mnogi su pirati
završili na vješalima u Port Royalu i bukaniri se premještaju na Bahamske otoke započevši s napadima i na engleske brodove.
1692.
razarajući potres je pogodio Port Royal. S obzirom da je većim dijelom
bio smješten na pješčanom grebenu dvije trećine grada je završilo na
dnu mora. U kataklizmi je poginulo oko dvije tisuće stanovnika. Nakon
toga Spanish Town je ponovno postao glavni grad Jamajke. Rađeni su
pokušaji da se Port Royal obnovi jer je trećina grada još uvijek bila
čitava i to je djelomično napravljeno. Port Royal je postao glavna
engleska luka u tom dijelu Kariba ali 1704. grad je poharao razarajući
požar. Nekoliko uragana tijekom prve polovice 18. stoljeća dokrajčilo
je Port Royal a preostali stanovnici su se naselili u obližnjem gradu Kingstonu.
Iako su europske sile krajem 17. stoljeća upostavile veću kontrolu
na Karibima pirati su i dalje djelovali. Upravo tada su pirati s Kariba
počeli širiti svoju djelatnost na zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean. Završetak rata za španjolsko nasljeđe
1714. ostavio je gusare bez posla i većina njih se pridružuje već
ionako brojnim piratima.
Pirati počinju kao svoj simbol koristiti crnu
ili crvenu zastavu sa zastrašujučim simbolom koji podsjeća na smrt,
najčešće ljubanju s prekriženim kostima ili u nekim slučajevima čitavog
kostura. Ta zastava je općenito bila poznata kao Jolly Roger. Kako su u ovom razdoblju djelovali neki od najpoznatijih pirata ono se naziva
Zlatno doba piratstva.
Većina njih je postala legendama još za života. Pljačkali su trgovačke
brodove koji su plovili na ruti između Amerike, Afrike, Kariba i
Europe. To
Zlatno razdoblje potrajalo je od 1690. do otprilike 1730. iako su pirati, mada u neusporedivo manjem broju, djelovali i nakon toga.
Karibi - New Providence
Jedna od najboljih prirodnih luka na Karibima početkom 18. stoljeća postala je utočište pirata i krijumčara. Kada ga je piratski kapetan Henry Jennings 1715. odabrao za svoje utočište pirati počinju masovno dolaziti i otok se počinje razvijati.
Pirati sa New Providencea su svoj plijen prodavali u malobrojnim i slabo razvijenim engleskim kolonijama na južnoj i jugoistočnoj obali Sjeverne Amerike. Ondje su bili dočekivani s dobrodošlicom i zato je New Providence kao piratsko utočište opstao najduže na Karibima. Neki od najčuvenijh karipskih pirata su živjeli na New Providenceu; Crnobradi, Benjamin Hornigold, John Rackham, Samuel Bellamy i drugi.
Početkom dvadesetih godina 18. stoljeća Britanske vlasti postavljaju guvernera Woodesa Rogersa u gradiću Nassau na New Providenceu. Rogers, bivši gusar,
obećao je pomilovanje svim piratima koji odustanu od pljačkanja i stave
se u službu britanskog kralja. Većina je tako i napravila, dio onih
koji nisu prihvatili amnestiju premjestili su djelovanje na obalu
susjedne Južne i Sjeverne Karoline, zapadnu obalu Afrike i Indijski ocean a većina onih koji su ostali na Bahamima su uhvaćeni i obješeni.
Zapadna obala Afrike
I zapadna obala Afrike je početkom 18. stoljeća bila privlačno piratsko lovište. Trgovina robljem
je bila na vrhuncu i odande su redovno plovili brodovi koji su robljem
opskrbljivali kolonije Sjeverne i Južne Amerike.
Natovareni ne samo
robljem nego i slonovačom i zlatom,
robovlasnički brodovi, pa čak i luke gdje su pristajali, su često bili
napadani od pirata. Najpoznatiji pirati koji su pljačkali uz zapadnu
obalu Afrike su bili Howell Davis, Bartholomew Roberts i Olivier Levasseur.
Indijski ocean
Krajem 17. stoljeća pirati iz Europe i obiju Amerika dolaze na Indijski ocean koji je također bio privlačan kao veliko i bogato lovište. Oko rta Dobre nade i Indijskim oceanom redovno su plovili engleski, nizozemski i portugalski trgovački brodovi kao i arapski i indijski, svi natovareni mogućim plijenom.
Nizozemska Istočnoindijska kompanija osnovana 1602. bila je jedna od prvih europskih trgovačkih udruženja koja su trgovala sa Indijom, Kinom i Japanom. Razne Istočnoindijske kompanije, nakon što su postigle monopol u trgovini s Istokom, počele su upućivati prema Europi brodove s bogatim tovarima svile, začina, duhana, muslina, plemenitih metala i dragulja.
Najpoznatiji među piratima koji su pljačkali na Indijskom oceanu bili su Henry Avery, Thomas Tew, William Kidd... Najpoznatije piratsko utočište na Indijskom oceanu bio je otok Madagaskar uz jugoistočnu obalu Afrike.
Među piratima koji su djelovali na Indijskom oceanu je bilo i samih Indijaca (Kanhoji Angre),
iako manje poznatih ali mnogo uspješnijih od njihovih europskih i
američkih kolega. Upravo oni su kolonijalnim vlastima zadali najviše
muka. Kada su se Englezi početkom 18. stoljeća utvrdili u Bombayu,
počeli su ih napadati indijski pirati.
Od mnogih Indijaca smatrani
borcima protiv stranih osvajača (što su djelomično i bili), indijski su
pirati vladali Indijskim oceanom pola stoljeća natjeravši gotovo sve
brodove europskih sila da plaćaju prolaz do svojih kolonija. Tek su
ujedinjene flote Britanske ratne mornarice, Britanske Istočnoindijske kompanije i indijskih vladara zavisnih o britanskoj kruni u oštroj akciji 1756. uništile indijske pirate.
Madagaskar
Madagaskar su još 1614. kao bazu koristili francuski gusari koji su djelovali na Crvenom moru.
Oko 1650. ratne mornarice su napustile otok i on je postao odmorište
piratskih posada. Sela na obali su se razvijala upravo zahvaljujući
trgovanju s piratima.
Pirati s Madagaskara su, osim na Indijskom
oceanu, djelovali i na Crvenom moru. No kao i na Karibima pod utjecajem
širenja zakona 1720-ih pirati ili bivaju većim dijelom zarobljavani i
obješeni a manjim dijelom prelaze u gusare ili pristupaju indijskim
piratima koji su se uspjeli duže održati.
Sredozemlje, Karibi i Meksički zaljev
Početkom 19. stoljeća pojačava se gotovo ugašena aktivnost Berberskih pirata uz obalu sjeverne Afrike. Završetkom Napoleonskih ratova 1815. ponovno je mnoštvo britanskih i francuskih gusara
ostalo bez posla i oni su se okrenuli piratstvu na svim morima;
ponajviše na Karibima. Napadali su sve brodove bez obzira kojoj su
državi pripadali.
Najveće piratsko i krijumčarsko utočište u Meksičkom
zaljevu je 1812. bio zaljev Barataria nedaleko New Orleansa a od 1815. do 1820. otok Galveston u Meksiku. Problem piratstva se bio toliko razmahao da je Kongres SAD-a
izdvojio 500.000 dolara za opremanje ekspedicije koja bi istrijebila
pirate na Karibima.
Prema podatcima pomorskih vlasti SAD-a u razdoblju
između 1824. i 1830. dva zloglasna piratska uporišta su bili Srednja Amerika i Kuba. Velika Britanija, SAD i Španjolska su ujedinile snage i to je do 1835. još jednom uništilo piratstvo na Karibima. Berberski pirati su konačno uništeni akcijama Američke ratne mornarice 1824.
Indijski ocean i jugoistočna Azija
1819. snage Britanske ratne mornarice i Britanske Istočnoindijske kompanije su uništile arapske pirate na Crvenom moru. Lord James Brooke
je 1840. u Malaji uništavao Dajake, domorodce koji su se bavili
piratstvom. 1849. Britanska ratna mornarica istrijebila je pirate na Borneu.
Početkom 19. stoljeća svom silinom se razmahalo kinesko piratstvo.
Kineski pirati su jedinstveni u svjetskoj povijesti jer su postigli
takvu moć i bogatstvo da su utjecali na uspone i padove dinastija
kineskih vladara. 1807. kineskim vodama je plovilo barem 600 piratskih džunki sa 150.000 kineskih pirata pod zapovjedništvom Ching Yiha,
jednog od najuspješnijih pirata svih vremena.
Bilo je i mnogo drugih
kineskih pirata koji su posjedovali velike flote i pljačkali sve
brodove, ali ponajviše strane. Kineske vlasti nisu uspijevale uništiti
pirate i obićno su ih se rješavali nudeći im oprost i visoke položaje u
ratnoj mornarici kineskog cara, što bi ovi najčešće i prihvatili. Zbog
svega toga, kineske su vlasti ponekad potajno podržavale kineske pirate
koji su ugrožavali britansku trgovinu opijumom i nisu ih previše nastojali uništiti. Ali do 1860-ih Britanska ratna mornarica, ojačana parobrodima
i modernijim oružjem, uspjela je uništiti kinesko piratstvo. Povremena
piratska djelatnost još se može primjetiti pedesetih godina
devetnaestog stoljeća oko rta Dobre Nade.
Piratstvo nikada nije potpuno nestalo kada su Karibi očišćeni 1830.
a daleki Istok 1860. Nedostatak političkog i vojnog sustava bilo gdje u
svijetu odmah rezultira razbojništvom, pa i onim na moru.
Od 1980. novi
val piratstva se proširio vodama Indonezijskog arhipelaga. Ostali piratski incidenti su zabilježeni na Karibima (gdje su svi povezani sa trgovinom drogom), uz obale Afrike te u rijekama i lukama Brazila. Od 2002. Međunarodni pomorski ured je zabilježio 258 piratskih napada u Malajskom prolazu
i okolnim vodama, uključujući i više od 200 pomoraca koji su zadržani
kao taoci te 8 ubijenih.
Suvremeni pirati nisu više naoružani sabljama nego automatskim oružjem, ne ističu crne zastave sa kosturima ali koriste mobilne telefone, glisere, radare... Mnogi od njih su obični ribari
koji se time bave zbog siromaštva ali većina su organizirane bande
kojima je to jedino zanimanje. Vrlo su opasni i jednako okrutni kao i
njihovi prethodnici od prije 300 godina.
Neki piratski kapetani "Zlatnog doba" su na svojim brodovima
primjenjivali neka pravila kako bi održali disciplinu među svojim
divljim posadama. Ta su pravila nazivali
Piratski kodeks (eng.
Pirate Code). Ovo je kodeks Bartholomewa Robertsa.
1. Svaki čovjek sudjeluje u rješavanju trenutnih problema; svaki
čovjek ima jednaka prava na svježe namirnice i žestoka pića; sve dok
radi općeg dobra ne bude nužno smanjiti porcije.
2. Svaki čovjek, nakon prozivanja, prelazi na zapljenjeni brod jer
pored udjela u plijenu, ima pravo i na dio odjeće. Ali ako zataji samo
jedan novčić više ili komadić robe, bit će iskrcan na pustom otoku. Ako
itko opljačka brodskog druga, bit će mu odrezani nos i uši, te će biti
iskrcan na kopno.
3. Nijednom članu posade nisu dozvoljene igre za novac dok je na brodu.
4. Sve svjetiljke i svijeće na brodu trebaju biti ugašene do osam
sati navečer. Ukoliko neki članovi posade žele piti nakon tog vremena,
moraju to činiti na palubi pod otvorenim nebom.
5. Svaki član posade dužan je čistiti i održavati svoje oružje tako da bude neprestano spremno za upotrebu.
6. Nijedan član posade ne smije dovoditi suprugu ili neku žensku
osobu na brod. Ako netko prekrši to pravilo, bit će kažnjen smrću.
7. Svako nedopušteno napuštanje broda ili položaja u borbi kažnjava se smrću ili iskrcavanjem na pustom otoku.
8. Svaki obračun na brodu je zabranjen. Sve svađe i razmirice se moraju rješavati na kopnu, bilo mačem ili pištoljem.
9. Nijedan čovjek ne smije napustiti posadu dok svaki član ne stekne movinu u vrijednosti od tisuću funti. Ako netko bude u borbi osakaćen,
dobit će 100 srebrnjaka iz brodske blagajne, a za ostale ozlijede
proporcionalno.
10. Kapetan i pomoćnik kormilara dobivaju dva dijela plijena,
kormilar, vođa palube i topnici jedan i pol dio, časnici jedan dio i
četvrtinu dok svaki mornar dobiva jedan dio.
11. Glazbenici imaju pravo na odmor subotom, a i drugim danima ako im posada dopusti.
Piratski kodeks se razlikovao od broda do broda ali većinom se
odnosio na raspodjelu plijena i na odnose kapetana, časnika i posade.
Neubičajeno kod Kodeksa Bartholomewa Robertsa je što je dodan dio o
financijskoj pomoći ozlijeđenim članovima posade, dok su osakaćeni i
otpušteni pripadnici ratnih mornarica bili osuđeni na prosjaćenje na
kopnu. Za svoje vrijeme, piratski Kodeksi su bili socijalno
revolucionarni.
|
Mitovi i zablude o piratima |
Kroz veliki broj filmova steklo se uvjerenje da su pirati zakapali svoja blaga
no to je prije bila iznimka nego pravilo. Pirati su željeli stečeni
plijen potrošiti na piće i žene a ne zakopavati ga. Samo je jedan
poznati pirat (koliko je poznato), kapetan William Kidd doista zakopao blago i ono je pronađeno.
Također se kroz filmove proširilo uvjerenje da su pirati svoje žrtve
prisiljavali da hodaju po dasci s čijeg bi ruba pali u more no u
čitavoj povijesti piratstva je zabilježen samo jedan takav slučaj.
Pirati su se radije služili različitim oblicima mučenja.
Kroz filmove se steklo uvjerenje da su pirati koristili velike galijune sa mnogo topova.
Glavni razlog tome je što filmski redatelji žele velike palube za scene
borbi. No istraživanja su pokazala da su pirati radije koristili male,
brze brodove sa jednim ili najviše dva jarbola i mnogo jedara. Takvi
brodovi, osim što su bili brži od velikih brodova ratnih mornarica koji
su ih progonili, imali su plići gaz pa su mogli svojim progoniteljima
pobjeći u plićake i kanale gdje ih ovi nisu mogli goniti. Pirati poput Crnobradog i Bartholomewa Robertsa
su bili među najuspješnijim piratima pa su imali velike brodove, gotovo
poput ratnih, ali prosječan pirat je želio mnogo manji brod.
Pirati nisu napadali samo brodove nego i gradove na obali. Najveća od takvih pljački se dogodila kada je Henry Morgan 1671. napao i spalio grad Panamu.
Među piratima ne samo da je bilo ljudi svih nacija nego i svih rasa.
Neki su pirati tijekom 18. stoljeća, ako bi zarobili brod sa crnim
robljem, robove oslobodili ili ih primili u posadu. Od 160 članova
posade Bartholomewa Robertsa koji su zarobljeni 1722., 70 su bili
crnci. No iako su neki piratski kapetani oslobađali crne robove, drugi
se nisu ponašali ništa bolje od robovlasnika. Zarobili bi brod sa crnim
robljem ali bi njegov ljudski teret prodali u svoju korist. Francuski
pomorac Jean Lafitte je bio napoznatiji od takvih pirata.
Među piratima se prvi put u povijesti nije gledalo na rasne razlike ali i spolne. Anne Bonny i Mary Read su bile najborbeniji članovi posade piratskog kapetana Johna Rackhama.